Opasnost koja nam prijeti, prijeti nam i kao ljudima, kao živim misaonim bićima. Ona ugrožava sam život. U ovom trenutku sve ovisi od toga jesmo li sposobni suočiti se s ništavilom, jesmo li sposobni čuti njegov zov.


...više

Drevni buddhisti su mislili da što god je istinito Buddha je sigurno morao poučavati. Tako nije začuđujuće da većinu Indijaca nije zanimao identitet autora; njihova jedina briga bila je da li određeno djelo izlaže ili ne izlaže istinu. Budući je Buddha bilo koji čovjek koji savršeno shvaća istinu za svaku se knjigu koja sadrži istinu ispravno pretpostavlja da predstavlja Buddhino učenje. Tako vidimo zašto drevni indijski buddhisti nisu imali osječaj krivice kada su svojim vlastitim djelima davali epitet “Buddhinih govora” .


...više

Doprinos Arapa razvoju europske filozofije u vidu očuvanja i prijenosa antičke grčke filozofijske baštine danas je opće mjesto. No ako se upitamo zašto je bilo tako, onda treba reći da se tu ne radi samo o pukom faktografskom fenomenu. Naprotiv, taj faktografski fenomen bio je moguć stoga što je filozofija u svom mediju arapskog jezika — kako kaže već navedeni citat iz djela Dimitrija Gutasa — zajamčila univerzalnost grčke (znanstvene i) filozofijske misli.


...više

Mi društvo zamišljamo u obliku organizma, u kojem se odnosi između njegovih odvojenih članova ne određuju zakonima, nasljeđem povijesnog ugnjetavanja i prošlog barbarstva, niti bilo kakvim duhovnim vođama koji su izabrani ili su dobili vlast po nasljeđu, nego slobodnim uzajamnim dogovorima, isto kao i slobodno proglašenim navikama i običajima.


...više

U ovome odjeljku svrha mi je objasniti da Aristotel nema pouzdana dokaza o vječnosti svijeta u skladu sa svojim mnijenjem. No u vezi s time on niti ne griješi. Hoću reći da on i sam znade da nema pouzdana dokaza za to, te da su dokazi i pokazatelji što ih on iznosi ono što se čini i što je duša najviše sklona prihvatiti.


...više

Prisutnost ove teme u autorovom djelu, dakako, nije slučajna. Njegova središnja misao jest razmatranje ljudskog života shvaćenog kao radikalna zbilja; no ono ljudsko pojavljuje se uvjetovano činjenicom da je ono, iz korijena, dualno, muško i žensko.


...više

Za razumijevanje načina i sadržaja Hegelova poimanja povijesne procesualnosti od iznimne je važnosti § 342. njegove Enciklopedije filozofskih znanosti, u kojemu Hegel naglašava nužnost neke slijepe sudbine.


...više

Drugo, pregledano i dopunjeno izdanje

Umjesto da se dugo zadržava na jednoj te istoj kritici croceovske estetike, ova je knjiga odmah prešla na sam predmet predlažući estetiku proizvođenja i formativnosti.


...više

Tekstovi sabrani pod naslovom Smisao posredovanja dotiču se pitanja fenomenologije, hermeneutike i europskosti...


...više

Zavirimo li u život i djelo autora, uvidjet ćemo da su novele neodvojive od njihova mjesta i vremena nastanka...


...više

Kao malo koji drugi pjesnik Hölderlin je cijelog života bio zaokupljen morem i njegovom tajanstvenom moći.


...više

Sloboda se stječe. Ona se mora izboriti. Onaj koji nije uistinu slobodan nije nikada do kraja slobodan ni u djelu. I tu on čini ono što mora, ne ono što hoće. Od početka moderne umjetnik počinje tvrditi da je slobodan u djelu, da u djelu na neprikosnoven način ostvaruje ono svoje. Samo djelo je pak slobodno onoliko koliko je sam umjetnik slobodan, onoliko koliko mu slobode dozvoljavaju društvene okolnosti.


...više

Imaju li konačni modusi prema Spinozinoj filozofiji zbiljski bitak ili se tu radi samo o prividu bitka? Kakav je odnos Spinoza postavio između supstancije i konačnih modusa? Je li taj odnos u ontologijskom smislu zadovoljavajući, poglavito ako se vodi računa o tome da je spinozizam ipak jedan monistički sistem, u kojemu je prsudna stvar uzajamna kompatibilnost članova tog sistema ponajprije na ontologijskoj razini? Koliko je Spinozi uopće bilo važno pitanje koherentnog "poslagivanja kockica" svoga sistema na ontologijskoj razini, ili se tu ipak radi, da kažemo zajedno s Bartuschatom, o jednoj "funkcionalnoj metafizici", koja ima funkciju postaviti na temeljnom ontologijskom planu čvrste i postojane elemente, na kojima će se potom moći graditi i čvrsta i neupitna spoznaja, slična onoj matematičkoj, a sve radi racionalističke motivacije suzbijanja različitih mnijenja i predrasuda?


...više

Jedan od najvećih židovskih filozofa Majmonid (hebrejski Moše ben Maymon, poznat pod latinskim imenom Moses Maimonides) rodio se 30. ožujka 1135. u maurskoj Španjolskoj, u Cordobi, te je imao i arapsko ime - Abu 'Imran Musä ibn Maymun 'Ubaydullah. Ali ne samo da je, živeći u Al-Andalusu, pod vlašću Arapa, nužno imao i arapsko ime, on je - kako je napisao Maurice-Ruben Hayoun - bio čovjek koji je "mislio na grčkome, pisao na arapskome i molio se na hebrejskome". S toga (banalnoga i slučajnošću rođenja određenoga) razloga, te s još nekih drugih (kulturoloških) razloga, on je bio mislilac za kojeg se jednako argumentirano kaže da je najveći židovski, kao što se - kako to čini jedan suvremenu, vrlo kompetentni komentator Majmonida - može reći i da je jedan od najvećih mislilaca srednjovjekovne filozofije u islamu.


...više

Među povjesničarima zapadne filozofske misli "Liber de causis" već dugo zauzima istaknuto mjesto, ali zanimanje za to intrigantno djelce osobito je poraslo posljednjih godina, što je rezultiralo pojavom niza dvojezičnih izdanja njemačkih, engleskih, francuskih i španjolskih stručnjaka, koja uz tekst donose komentar, uvod, glosar, kronološke tablice i iscrpnu bibliografiju. Naglo se povećao i broj znanstvenih članaka i monografija, kao što su one iz pera Wernera Beierwaltesa, Adriaana Pattina, Cristine D'Ancona Costa, Richarda C. Taylora, Andreasa Bächlija-Hinza i mnogih drugih autora.


...više

IVERJE SMRTI 1. Sve i sva čini se prožeto smrću. Svjetovi, bogovi, sunca i zviježđa, prirode, ljudi, zemaljska carstva, gradovi, jezici i historije nose u sebi smrt i na vidjelo je iznose. Rođeno (srodivo, odrodivo i izrodivo) umire, urodivo je usmrtivo. Samo ono neurodivo, s onu stranu urodivih rodova smrtnika i besmrtnika, čini se bez smrti. Neurodivo, ali živo, bilo bi ono zadivljujuće čudo.


...više

Ta je slava, koja je potrajala, budući da se radi o političkome filozofu, pomalo čudna i može se usporediti jedino s onom Marxovom. Tomu je tako zato što se Montesquieua smatralo i još ga se smatra ne samo teoretičarem koji je na politiku ili na društvo bacio novo svjetlo, nego istinskim učenjakom, otkrivačem i izumiteljem. Njegovi ga ili naši suvremenici ne uspoređuju sa Aristotelom, pa ni s Rousseauom ili Voltaireom, nego s Linnéom ili s Newtonom. Nije važno što otkrića koja mu pripisuju nisu uvijek ista: u XVIII. stoljeću to je teorija o utjecaju klimâ ili teorija zakonâ, kasnije nauk o diobi vlasti ili sociologija; jer, prije nego što je bio inovator u svojoj teoriji, bio je to u svojoj metodi i u svome predmetu.


...više

Žudnja za slavom i čuvenjem predstavlja intimnu duh kihotizma, njegovu esenciju i njegov rezon postojanja, no ako slavu i čuvenje on ne postiže pobjeđujući gorostase i ispravljanjem krivdi i nepravdi, onda to čini pojenjem na mjesečini i pastirskim živovanjem. Radi se zapravo o tome da ovjekovječimo ime ne samo u sadašnjem vijeku nego i u budućim vijecima, da živujemo u spomenu ljudi. Radi se o tome da se ne umre! Da se ne umre! Ne umre! To je konačni i posljednji rezon, rezon rezonâ kihotskog ludila. Žudnja za životom, žudnja za vječnim životom - ona ti je podarila besmrtni život, senor moj, Don Quijote; san tvoga života bio je i jest san o neumiranje. (...)


...više

Bez obzira na značenje same riječi, mit u svojoj izvornosti nije ni samo priča o bogovima ni naknadno legitimiranje obreda zajednice; on je jedinstveni način života, štoviše, način cjelovitog, svjetskog života, jedan cijeli povijesni svijet. Raspadanje tog mitskog jedinstva otpočinje povlačenjem bogova i urušavanjem mitskog povijesnog svijeta. Paradigmatično je za povijest Zapada urušavanje mitskog svijeta u Grka. Thales će navodno kazati da je "sve puno bogova". Za Heraklita - s kojim otpočinje novi povijesni sklop svijeta, koji se sažeto može nazvati svijetom homologije s logosom - bogovi su još nekako u svijetu, ali ne više kroz umjetnost, kroz himnu, kroz mitsku pjesmu, Muze više ne pjevaju, a pitanje je da li je bog još prisutan u kipu u naosu hrama. U Platona su mitske priče već sasvim odriješene od bogova, umjetnosti i kultnih obreda, u službi su filozofije. U njegovo doba već je proširen stav da Homer nije entuzijastički objavljivao pjesmu bogova, čime je ep spušten na unutarsvjetovnu razinu. Pripremljena je literarizacija Homera, koju dovršava Aristotel stavom da su tragedija i ep puko "oponašanje prakse". U Poetici mit više nije, kao u Platona, "filozofijska priča" s oslikom vjerojatnosti i koja stoga može služiti za političke svrhe ili za kazivanje o onim svjetskim događanjima o kojima nije moguće pouzdano dijalogičko znanje, već postaje umjetnošću, pukom književnošću, onim što i danas mislimo pod poezijom, epom i tragedijom.


...više