Naslov: VOLJA ZA MOĆ I PROBLEM ISTINE

Autor: Petar Šegedin

Deset godina prije nego što će svoje filozofiranje odrediti kao filozofiju bivanja Nietzsche piše u pismu Mathildi Meier: "Sada otresam (za sebe ono) što meni ne pripada, ljude, kao prijatelje i neprijatelje, navike, udobnosti, knjige; za dugo vremena živjet ću u samoći, sve dok se ponovno ne budem smio (a tada vjerojatno i morao) vratiti, sazreo i zgotovljen kao filozof života." Promišljanja volje za moć kao biti bitka pojmila su ono biti u vidu rasta i bivanja života, a taj rast i bivanje kao imanentno samouvjetovanje volje za moć u kontinuumu bivanja, čime se dijalektika života istumačila kao ravni imanentne dijalektike volje za moć kao causa sui. No, kao što se može razvidjeti već i iz tog šturog ocrta, volju za moć Nietzsche rijetko određuje u terminima bitka i bivanja. Za njega su to pojmovne apstrakcije i zablude intelekta koje priječe da na vidjelo izađe volja za moć kao unutrašnja narav zbivanja. Volja za moć zbiva se naime u bitnom smislu kao život ili opstanak (Dasein): "- duša i dah i opstanak esse postavljeni jednako. Ono živuće je ono biti: dalje nema nikakva bitka." Sljedeća razmatranja trebaju pobliže izložiti kako Nietzsche kontinuum imanentnog samouvjetavanja volje za moć misli u vidu rasta živog. Njima se raščišćava okvir u kojemu se filozofijsko samoosvještenje volje za istinom može prepoznati kao rast i potenciranje života.

Filozofijsko sagledavanje života u dijalektici volje za moć ima, kako je pokazano, sinoptičko-dijalektički karakter: ono je život koji spoznaje samoga sebe u samospoznaji čovjeka. Samoistumačenju života u optici volje za moć stoga u prvom redu pripada samoosvještenje čovjeka kao žive volje za moć. Na tom tragu Nietzsche piše u nastavku već citirane bilješke o nedostatni pojma snage ili sile:
"Ne pomaže: sva gibanja, sve 'pojave', svi 'zakoni' moraju se uzimati tek kao simptomi kakva unutrašnjeg zbivanja te se do kraja služiti analogijom s čovjekom. U životinja je iz volje za moć moguće izvesti sve njezine nagone; isto tako i sve funkcije organskoga života iz tog jednog jedinog vrela."

Sve zbivanje života treba pokazati kao unutrašnje gibanje volje za moć prema analogiji čovjeka. Prvu naznaku o životu kao imanentnoj dijalektici samouvjetavanja volje za moć dobiva se stoga iz uvida u to da je čovjek kvantum volje za moć, koji biva to što jest samo u djelatno-trpnom odnošenju s cjelinom živoga.

Sadržajni smisao te analogije može se preliminarno iščitati iz 36. aforizma djela S onu stranu dobra i zla. Ono od čega Nietzsche polazi pretpostavka je danosti "našega svijeta žudnja i strasti" kao jedine realnosti. Realnost naših poriva je naš svijet, horizont unutar kojega za nas uopće nešto jest i može biti. Čak je i mišljenje tek držanje i odnošenje "tih nagona jednih spram drugih." Nietzsche zatim čini korak dalje i okušava mogućnost da se iz te porivne osnove istumači i cjelina onoga anorganskog, materijalnog, mehanistički razumljenog svijeta. Taj korak dalje je metodski korak svođenja, kojim se i ono od sebe drugo prepoznaje kao sebi jednako: "(...) nije li tad dopušteno učiniti pokušaj i pitati nije li to što je dano dovoljno da bi se iz tome jednakog razumio takozvani mehanički (ili 'materijalni' svijet)." Metodskim svođenjem materijalnog svijeta na vlastiti svijet strasti dolazi se do jedinstvene realnosti po rangu jednaka realnosti naših afekata. To znači da niti naša realnost afekata niti realnost anorganskog nema prvenstvo u odnosu na zbilju i privid. (...)