Naslov: Vidokrug apsoluta

Autor: Branko Despot

IVERJE SMRTI

1.
Sve i sva čini se prožeto smrću. Svjetovi, bogovi, sunca i zviježđa, prirode, ljudi, zemaljska carstva, gradovi, jezici i historije nose u sebi smrt i na vidjelo je iznose. Rođeno (srodivo, odrodivo i izrodivo) umire, urodivo je usmrtivo. Samo ono neurodivo, s onu stranu urodivih rodova smrtnika i besmrtnika, čini se bez smrti. Neurodivo, ali živo, bilo bi ono zadivljujuće čudo.

Smrt se čini naravnom granicom živog i smrtnog, usmrtivog. Ona nije bit (essentia) ni opstanak (existentia) ni bitstvo (substantia) živog. Ona nije kakvoća živog ni mjerljiva mu količina. Ona nije odnos živog ni prema sebi ni prema drugom, nije mu ni mjesto ni vrijeme, nije trpnja njegova ili djelovanje, nije ni imanje ni stanje njegovo. Smrt jest u živome "od najprvog početka, s njime raste dok ga cijelog ne proraste", usuprot tome njeno je "biti" kategorijalno, tj. metafizičkom logikom nedohvatljivo. Ni da li smrt njegova jest, ni što mu smrt jest, ne može živo biće ni metafizički, ni znanstveno, ni vidjelački znati - dok ono jest kao da ona nije, dok ona jest kao da ono nije. Neprisutno prisutna u živome, bez esencije i bez egzistencije, a ipak "tu", smrt "jest", baš kao i sloboda, baš kao i ljubav, baš kao i istina, naravna zagonetka onog ničim uništavanoga biti. Jer smrt jest, ali kao izvjesna neizvjesnost, život dok živi može živjeti u dvosmislenom zanosu besmrtnosti.

2.
Smrt izgleda živi u umiranju, odumiranju, zamiranju i izumiranju. Ona u mrtvome tek izlazi na vidjelo kao grabež života.
Prirodna ili silovita, smrt kaznom, bolešću ili u boju, ona kao da lišava živo biće njega samoga. Odnoseći ljubljeno biće smrt zastrašuje i rastužuje, odnoseći mrsko biće ona hrabri i vedri. (...)

LOGIČKI VID

(...)
122.
Da li biti čovjekom jest biti "smrtno" ili "besmrtno" biće može se reći samo ako se zna što smrt jest. Logički gledano čovjek je usmrćeno, tj. odista porobljeno živo biće.

123.
Lubav nije ljubav "bitka", nego ljubav jest ljubav onog bitnog, tj. onog najvišeg u onome biti. "što ja istinski ljubim, egzistenciju toga ja osjećam kao nužnu, kao egzistenciju, koju potrebujem, bez koje moje biće ne može imati ispunjen, ne može imati zadovoljen, ne može imati potpuni tubitak" (MEGA, I, 1, str. 126). Istinska ljubav je filozofija.

124.
Na putu oslobađanja filozofije od logike postavljaju se "metalogička" pitanja: Kakko uopće istinska laž i kako uopće lažna istina može biti? Da li čovjeku u njegovu "jest" odista jest biti živim bićem? Da li je odista izuzetnost, iznimnost i izvanrednost, izvrština živa čovjeka u imanju logosa? I ako jest čovjeku biti živim bićem zajednice koje ima logos, je li odista logika pravo imanje logosa?

125.

Da nešto jets "logično" isto je što i da ono nije začudno. Što je "logično" to ne začuđuje. Ono logičko jest racionalno, razumljivo, dialektričko, spekulativno, pojmljivo, idejno, shvatljivo, idealno, izračunljivo, obračunljivo i proračunljivo, obrazloživo i utemeljivo, ostvarivo, omogućivo, oziljivo, iskusivo, iskoristivo, uporabljivo itd., itd. Ali ako je pak udivljeno čuđenje u čudu onoga ničim uništavanoga biti vladalački pathos filozofije onda istinsko filozofiranje otpočinje u slobodi s onnu stranu logike.

126.

Istina logike jest to da logička istina nije istina.