Naslov: Život Don Quijota i Sancha

Autor: Miguel de Unamuno

Žudnja za slavom i čuvenjem predstavlja intimnu duh kihotizma, njegovu esenciju i njegov rezon postojanja, no ako slavu i čuvenje on ne postiže pobjeđujući gorostase i ispravljanjem krivdi i nepravdi, onda to čini pojenjem na mjesečini i pastirskim živovanjem. Radi se zapravo o tome da ovjekovječimo ime ne samo u sadašnjem vijeku nego i u budućim vijecima, da živujemo u spomenu ljudi. Radi se o tome da se ne umre! Da se ne umre! Ne umre! To je konačni i posljednji rezon, rezon rezonâ kihotskog ludila. Žudnja za životom, žudnja za vječnim životom - ona ti je podarila besmrtni život, senor moj, Don Quijote; san tvoga života bio je i jest san o neumiranje. (...)

Postoji li jedna španjolska filosofija, moj Don Quijote? Da, tvoja, filosofija Dulcineje, filosofija neumiranja, filosofija stvaranja istine. A ta se filosofija ne izučava na katedrama, niti se tumači induktivnom ili deduktivnom logikom, niti izvire iz sologizama, niti niče u laboratorijima. Ta i takva filosofija proizlazi iz srca. (...)

Ako bi Don Quijote ponovno došao na svijet, bio bi pastir Quijotiz, a ne skitnik vitez s mačem; bio bi pastir duša koji bi, držeći čvrsto u ruci pero a ne pastirski štap, gorljivo besjedio kozarima. I tko zna nije li on već uskrsnuo! (...)

Kad bi Don Quijote ponovno došao na svijet, bio bi pastir, ili će to biti nakon što dođe na svijet, -pastir narodâ. I tražit će da mu ljubav podari misaone plodove, pa će za njihovo oživotvorenje i njihovu pobjedu unijeti svu svoju neustrašivost i svo svoje junaštvo kojim je nasrnuo na vjetrenjače i oslobodio galijaše. I još je puno toga pred nama, a kukavština je ne misliti o onome što nas čini slabima. Kukavština je zaziranje od suočavanja s vječnim s vječnim problemima; kukavština je ne umijeti čeprkati po srcu; kukavština je strah od raspaljivanja intimnih nemira vječnih dubina. Ta i takva kukavština mnoge vodi k erudiciji, koja je narkotik za nespokojne duhove ili način osvajanja duhovne lijenosti; nešto poput igre šaha. (...)

"Meni se jedinomu rodio Don Quijote, a ja njemu; on je znao raditi, a ja pisati", piše historičar svojim perom. A ja kažem, kad bi Cervantes ispripovijedao njihov život, a ja ga izložio i komentirao, rodili bi se Don Quijote i Sancho: Cervantes se rodio da bi ispripovijedao njihov život, a ja sam rođen da bi ga izložio i komentirao... Tvoj život, senor moj Don Quijote, ne može ispripovijedati, nit' ga može izložiti i komentirati nitko drugi doli onaj koga je dotaklo ono isto tvoje ludilo neumiranja. Zauzmi se za mene, za moju stvar, oh, senor moj i gospodaru moj! - zauzmi se za to da me tvoja Dulcinea od Tobosa, koja je već sad odčarana zahvaljujući Sanchovim udarcima, uzme za ruku i povede putovima vječne slave i čuvenja. A ako je život san, pusti me da ga sanjam bez kraja i konca!

Idemo, srećo, da vladamo,
i ne budi me ako spavam.