Naslov: Može li još biti povijesti

Autor: Milan Galović

Bez obzira na značenje same riječi, mit u svojoj izvornosti nije ni samo priča o bogovima ni naknadno legitimiranje obreda zajednice; on je jedinstveni način života, štoviše, način cjelovitog, svjetskog života, jedan cijeli povijesni svijet. Raspadanje tog mitskog jedinstva otpočinje povlačenjem bogova i urušavanjem mitskog povijesnog svijeta. Paradigmatično je za povijest Zapada urušavanje mitskog svijeta u Grka. Thales će navodno kazati da je "sve puno bogova". Za Heraklita - s kojim otpočinje novi povijesni sklop svijeta, koji se sažeto može nazvati svijetom homologije s logosom - bogovi su još nekako u svijetu, ali ne više kroz umjetnost, kroz himnu, kroz mitsku pjesmu, Muze više ne pjevaju, a pitanje je da li je bog još prisutan u kipu u naosu hrama. U Platona su mitske priče već sasvim odriješene od bogova, umjetnosti i kultnih obreda, u službi su filozofije. U njegovo doba već je proširen stav da Homer nije entuzijastički objavljivao pjesmu bogova, čime je ep spušten na unutarsvjetovnu razinu. Pripremljena je literarizacija Homera, koju dovršava Aristotel stavom da su tragedija i ep puko "oponašanje prakse". U Poetici mit više nije, kao u Platona, "filozofijska priča" s oslikom vjerojatnosti i koja stoga može služiti za političke svrhe ili za kazivanje o onim svjetskim događanjima o kojima nije moguće pouzdano dijalogičko znanje, već postaje umjetnošću, pukom književnošću, onim što i danas mislimo pod poezijom, epom i tragedijom.

U novome vijeku i dalje je proširen aristotelovski literarni pristup mitu. To je tumačenje, naime, kako smo već spomenuli, dalje razrađivano u helenizmu, u rimskoj književnosti te obnovljeno u renesansi i u dobu romantike. I novovjekovna filozofija metafizičkog uma mitsko smješta u umjetničko - uobičajeno nerazlikovanje mitskog i religijskog u filozofijama religije ne može se provesti i u filozofijama umjetnosti, jer je velika razlika između mitske umjetnosti i kršćanske religijske umjetnosti - ali je i umjetničko i mitsko sad podvrgnuto filozofiji. To znači, kako je kazano u prvom sistemskom programu: ideje (filozofija) moraju postati mitologijskima a mit mora postati uman. U tom smislu valja shvatiti i Schellingov gore navedeni iskaz o nužnosti nastanka "nove mitologije". Utemeljenje mita u filozofijskom umu, ili, ako hoćemo povezati povijest filozofije od Heraklita do Hegela, u logosu, za filozofiju kao metafiziku je nužno. U iskonu filozofije kao mišljenja bića kao bića i u cijelosti te najvišeg bića, ni mit ni bogovi, ni Bog ni religija, ni mitska ni religijska umjetnost ne mogu kao bića, a to je posljedica filozofijskog pristupa svemu kao bićima, ostalti izvan filozofijskog mišljenja. Jedino je tako razumljiv i samo na prvi pogled neobičan Heideggerov iskaz kako povijest Zapada započinje s mišljenjem bića kao bića. ali da je filozofija kao metafizika zato prethodno morala savladati ono "azijsko": "Tek ondje gdje se biće isključivo samo izdiglo u svoju neskrivenost i sebe čuva, tek ondje gdje je to čuvanje pojmljeno iz pitanje o biću kao takvom, počinje povijest. To početno otkrivanje bića u cjelini, pitanje o biću kao takvom i početak zapadne povijesti jesu isto i istovremeno u 'vremenu' koje, sâmo nemjerljivo, tek otvara ono otvoreno za svaku mjeru." Ujedno, otuda valja razumjeti i njegov naknadni problem kako da u mišljenje bitka sâmog i njegovu povijest na kraju ipak (preko Hölderlina) uključi minulo mitsko i religijsko, kao i pojavu boga i bogova u budućem povijesnom prigodu (Ereignis) bitka i vremena.