Naslov: Problem akozmizma

Autor: Miroslav Fridl

Imaju li konačni modusi prema Spinozinoj filozofiji zbiljski bitak ili se tu radi samo o prividu bitka? Kakav je odnos Spinoza postavio između supstancije i konačnih modusa? Je li taj odnos u ontologijskom smislu zadovoljavajući, poglavito ako se vodi računa o tome da je spinozizam ipak jedan monistički sistem, u kojemu je prsudna stvar uzajamna kompatibilnost članova tog sistema ponajprije na ontologijskoj razini? Koliko je Spinozi uopće bilo važno pitanje koherentnog "poslagivanja kockica" svoga sistema na ontologijskoj razini, ili se tu ipak radi, da kažemo zajedno s Bartuschatom, o jednoj "funkcionalnoj metafizici", koja ima funkciju postaviti na temeljnom ontologijskom planu čvrste i postojane elemente, na kojima će se potom moći graditi i čvrsta i neupitna spoznaja, slična onoj matematičkoj, a sve radi racionalističke motivacije suzbijanja različitih mnijenja i predrasuda?

Kako uopće trebamo, zajedno s Hegelom, shvatiti "ontologijski skandal" spinozizma, koji se bitno razlikuje u odnosu na tradicionalnu aristotelovsku školu, koja je individue ili pojedinačne stvari postavljala kao supstancije, odnosno pridavala im samostalnost, dok u spinozizmu one gube taj ontologijski status (koji se dopušta jedino još svjetskoj cjelini) i postaju tek modifikacijama jedne supstancije u njenim atributima.

Osim toga, je li Spinozino rješenje početka izgradnje svoga sistema (u smislu da ga počinje nečim neposrednim, tj. definicijama) podložno kritici ili ne? Smije li se u ozbiljnom filozofijskom diskursu jednostavno ustvrditi npr. da samo treba obratiti "dovoljno pozornosti" kako bi se iz jasne i određene, tj. istinite predstave supstancije zaključilo i na njezinu nužnu opstojnost?