Naslov: DJELO I NEDJELO

Autor: Predrag Finci

Sloboda se stječe. Ona se mora izboriti. Onaj koji nije uistinu slobodan nije nikada do kraja slobodan ni u djelu. I tu on čini ono što mora, ne ono što hoće. Od početka moderne umjetnik počinje tvrditi da je slobodan u djelu, da u djelu na neprikosnoven način ostvaruje ono svoje. Samo djelo je pak slobodno onoliko koliko je sam umjetnik slobodan, onoliko koliko mu slobode dozvoljavaju društvene okolnosti. Umjetnik i danas živi i stvara između općeg zahtjeva i vlastitog individualizma, između heteronomne prirode djela i težnje k osobnoj autonomnosti. Dok umjetnikova djelatnost ostaje privatna djelatnost, sloboda stvaralačkog iskazivanja ničim neće biti ugrožena. Takvo činjenje dozvoljava artističku produkciju izvan institucija, potpunu spontanost, nesputanost, igru imaginacije u kojoj je do kraja moguće sazdati svijet kao projekt idealnog. Ona je dokaz stvaralačke i svake druge neovisnosti. Autonomnost djela je zahtjev za vlastitom slobodom, a vlastita sloboda se zahtijeva kao pretpostavka nesputane stvaralačke aktivnosti, koja je zadugo bila moguća samo u svojoj stoičkoj varijanti. Za razliku od propisanih pravila, subjektivno shvaćena sloboda kaže: mjera stvari je unutrašnja, osobna mjera stvari, u kojoj osoba može biti gospodar, a da nije u milosti ili službi vlasti, ona mjera stvari u kojoj osoba može iz same sebe određivati svoju vlastitu stvarnost. Osvajanje takve stoičke slobode bilo je dokazivano i strpljenjem, povučenošću i povjerenjem u moć unutrašnjeg. ovakva oslobođenost, ovakvo izmicanje pritisku stvarnosti katkada bijaše lijepa utjeha za životnu prikraćenost. "Hrabrost stvaraoca" i "stvaralačka hrabrost" nisu sinonimi. U prvom je slučaju riječ o osobi, u drugom o djelu (nije jedan plašljivko u djelu načinio revoluciju); ali je moderna pokazala da su mnogi stvaraoci imali obje osobine, da su izdržali u svom uvjerenju,da su se hrabro ustremili k originalnom i novom, za što su imali potvrdu samo u sebi. Umjetnost je rođena iz životnog zanosa i vraća se životu. Umjetnik to zna. Zato kazuje da autonomija umjetnosti ne smije biti znak ni njenog izoliranja ni sakraliziranja. U tome Th. Adorno vidi napetost između umjetničkog djela kao autonomne pojave i fait sociale. Rekao bih da ta napetost ipak nije bez mogućeg izmirenja: umjetnička djelatnost može biti neovisna, djelo kao autorov proizvod autonomno, ali na kraju stječe svoje puno važenje na osnovi svog društvenog karaktera. Umjetnost je "samotna društvenost".

Zahtjev za artističkom slobodom nastaje istodobno kada i sivjest o političkoj slobodi i zahtjev za njenim ostvarenjem. Takvo što je na teorijskom planu eksplicite iskazano u Sartreovoj "angažiranoj književnosti", kao i u stvaralačkoj djelatnosti boraca za slobodu (Goya), protivnika robovlasništva (TUrner), sljedbenika artističkih i/ili političkih prevrata (Delacroix, David), u filmovima s nedvosmislenim političkim stajalištima i jasnim "porukama", od Dz. Vertova preko C. Costa-Gavrasa do K. Loacha, a na lažan način u onim patriotskim djelima socrealizma, u kojima je dokazivano da je sloboda već sretno ostvarena, čime je umjetnik dokazivao vlastitu "ispravnost" i "partijnost" svog djela.