Naslov: NAČINI MIŠLJENJA ISTOČNIH NARODA (svezak prvi)

Autor: Hajime Nakamura

Drevni buddhisti su mislili da što god je
istinito Buddha je sigurno morao poučavati.
Tako nije začuđujuće da većinu Indijaca
nije zanimao identitet autora; njihova jedina
briga bila je da li određeno djelo izlaže ili
ne izlaže istinu. Budući je Buddha bilo koji
čovjek koji savršeno shvaća istinu za svaku
se knjigu koja sadrži istinu ispravno pretpostavlja
da predstavlja Buddhino učenje.
Tako vidimo zašto drevni indijski buddhisti
nisu imali osječaj krivice kada su svojim
vlastitim djelima davali epitet “Buddhinih
govora” .
U Indiji postoji mnogo knjiga čiji se autori
ne znaju. Autos nisu željeli zabilježiti
svoja imena na svojim vlastitim djelima.
Nema nikakve potrebe, mislili su, pridavati
ime određenog autora sve dotle dok knjiga
iskazuje univerzalnu istinu. Zapravo, krivotvoreni
documenti i anonimne knjige u
Indiji izrazi su jednog osnovnog obilježja
njihova načina mišljenja.
U lndiji se biografije onih koji izlažu istinu
posve ignoriraju. Riječ buddha nije
osobno ime. Ona znači “probudeni” općenito.
Svatko tko je shvatio istinu je buddha.
A Gotama Buddha, povijesni utemeljitelj
buddhizma, jedan je od mnogih probuđenih.
Od najstarijeg razdoblja svoje povijesti
buddhisti su vjerovali u sedam Buddha
prošlosti - Gotama Śākyamuni i šest Buddha
prije njega. U kasnijim su razdobljima njegovali
vjeru u dvadeset i četiri Buddhe.
Mahāyānski buddhisti su počeli zamišljati
da pistoje brojne Buddhe na svim stranama
svijeta, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Zajedno s tom idejom o mnoštvu Buddha
pojavila se jedna nova ideja, kako možemo
vidjeti u mahāyānskoj Sūtri Lotosa, prema
kojoj je Buddha postigao probuđenje mnogo
kalpa (eona) prije svoga probuđenja podno
stabla bo Buddha-gage. Jinisti su imali
sličnu ideju. Oni su vjerovali u dvadeset
i tri prosvijetljena bića prije Mahāvīre.
Buddhisti i jinisti poštuju Gotamu odnosno
Mahāvīru kao utemeljitelje svoje religije;
i u isto vrijeme tvrde da njihova religija
ima podrijetlo u davnoj prošlosti, mnogo
prije vremena njihovih povijesnih utemeljitelja.
Taj stav Indijaca prema svojim religijama
predstavlja izrazitu suprotnost slučaju
jedinstvenog osobnog boga kršćanstva kao
povijesne individue.
Kao rezultat njihove sklonosti podređivanja
univerzalnom biću, lndijci gaje žarku
želju da imaju neposredan odnos s Apsolutom
i odbijaju bilo kakvo posredništvo.
Oni tvrde da se spasenje duše treba postići
jedino vlastitim naporima bez oslanjanja
na druge. U filozofiji brahmanizma, u pogledu
oslobođenja duše, poučavalo se da
čovjek koji je shvatio istinu svijeta “ulazi u
svoje vlastito sopstvo jedino uz pomoć svoga
sopstva”. A buddhisti, iako se nisu upuštali
u nikakva metafizička razmatranja o “sopstvu”
(ātman), priznavali su njegov moralni
zanačaj kao subjekta radnje tvrdeći da jedino
sopstvo može spasiti sopstvo. Jedan odlomak
iz Dhammapāde glasi: “Sinovi nisu od pomoća,
ni otac, niti rodbina; nema pomoći od svojte
onomu kojega je uhvatila smrt.”
Jinisti također tvrde da su sve stvari
koje nisu vlastito sopstvo beskorisne za vlastito
spasenje: “One ti ne mogu pomoći niti te spasiti.”
Opet kažu: “Čovječe! Ti si svoj
vlastiti prijatelj ; zašto tražiš prijatelja izvan
sebe?”